°?^yeP Or nOp^^?

• ožujak 2010
• veljača 2010
• siječanj 2010
• prosinac 2009
• studeni 2009
• listopad 2009
• rujan 2009
• kolovoz 2009
• srpanj 2009
• lipanj 2009
• svibanj 2009
• travanj 2009
• listopad 2006

Music Playlist at MixPod.com

pon, 08.03.2010

* Noćne misli ispunjene vremenom sna*

Nikad mi neće biti jasno...zašto od svih ljudi, ja tipkam :D...

Joj te noći, uvijek bude neke inspiracije u meni, kao da su mi misli zapletene u onu mrezu, i jednostavno to sve puštaju na papir,a ništa u snove, mozda zato i ne spavam ili sam jednostavno navikla na nocne razgovore ili sam prohujala s vihorom :D ne pitajte kakve mi sve rečenice padaju napamet, ali bar sam nasmijala ljude oko sebe. Iskreno, ljudi smo i iskreno ću reci ne znam ni zašto pišem blog,ako neću nešto pametno reći...valjda sam vam samo došla pozeljeti laku noc i pruziti ruku mira....

 

Ljubi vas vaša leptirica...

uto, 02.03.2010

* Korak hrabrosti*

*Najveća hrabrost je prkositi boli, zivjeti s njom, nikada je ne pokazivati drugima i usprkos njoj veseliti se zivotu i buditi se svako jutro oduševljen danom koji dolazi*

Prošlo je podne, odavno je novi dan zamijenio  staru noć, ptice pjevaju svoje rutinske pjesme, priroda se budi lagano iz sna, visibaba je podigla glavu visoko prema nebu spremna da mu prkosi, a ja idem u korak s ludosti pardon hrabrosti. Život se budi svakog novog jutra, cvijetić koji je uvenio zamijenjuje ga neki novi mladi cvijetić, ptići napuštaju svoje gnijezdo kako bi stvorili neko svoje, novo,udobnije, njihovo...

Nema veće ludosti nego činiti ono cega se najviše bojite, ono od čega vam se dignu dlake na ruci...ono što vam je najveći strah, preuzmite ga i budite mu prijatelj jer kako ćeš pobijediti neprijatelja nego da mu postaneš prijatelj...

A život je ta bujica hrabrosti, prkos prirodi, novi dan, pobjeda nad samima...

Sve mi se ovo svodi na čekanje, čekanje koje u meni budi tonu osjećaja, malo trena prijateljstva,malo trena ljubavi,malo trena privrzenosti,malo trena nemoći, malo trena zatvorenih kapaka nad mojim zelenim očima, a najveća moja hrabrost je ljubljah ovaj život, svakim pramenom moje kose, svakim treptajem mojih trepavica, svakim poljupcem novog dana, svakim dodirom nemoći...

Uronuh svoje noge u bujicu rijeke, dok mi mjesec presijavao obris mladih mi prstiju...

pon, 22.02.2010

* Oprostite...i ja sam samo čovjek...*

Ovim postom,ali ovaj put zauvijek bi htjela svima reći oprostite, ali svima, i onima koji taj oprost ne žele prihvatiti. Bog je oprostio svima,a moja mama je rekla da samo velika srca praštaju,a ja vjerujem da svi imaju velika srca. Znam da je nekad kod mene bilo teških dana, ali nikad nisam gledala samo na sebe, što je on rekao. I nije da ti nisam dala komadić srca, dala sam mu onaj poseban dio svog srca. Vi dragi blogeri, možda ste nekad izgubili živce samnom i mojim tužnim dijelom života, jednostavno mi je žao što sam ga često spominjala. Od sad pa nadalje bit ću tu samo za vas, blog dobiva novi dio, onaj dio u kojemu ću vama olakšati život, biti vam prijateljica, biti čovjek koji će u svakom vašem tmurno nebu staviti sunce i obasjati ga s velikom ljubavlju. Ovaj put neću obrisat posteve, to će me samo podsjećat da sam i ja nekad pogriješila,ali ja se znam i ispraviti.

Nemam ništa protiv ljubavi, ljubav je divan osjećaj i blagoslovljen je onaj koji dobije taj dio sreće. Ljubav je sva nježnost svijeta, a moje srce osjeti tu ljubav, prema vama,prema obitelji, prema mojim prijateljima koji i nekad imaju loš dan pa se istresu na mene kao i ja na njih, no to nas čini posebnima. Nekad se posvadjamo, govorimo si svašta,ali uvijek nas veže ona čista ljubav koja traje već otkako znam za sebe. No eto nisam došla pričati o svemu, samo vas zamoliti da mi oprostite jer sam zatvorila oči pred nekim djelovima, imam novi cilj u životu, koji sam i dosad radila samo preko neta, pomagala drugima, a sada ću nabaciti osmijeh i pomagati i okolo ljudima. Za korizmu se odrećem tuge, svega lošega i čistim dušu od loših misli. Neke stvari koje sam govorila kao ljubav ili to nisam stvarno mislila, treba se čovjek upoznat da bi mu sudili zar ne mislite tako? Ali neke stvari nikada neću zaboraviti, pamtit ću ih cijelog života. Ovo je novi dan za mene dragi blogeri, popila sam punu šalicu toplog čaja, shvatila sam neke stvari,ali shvatila sam i da me neke osobe ne poznaju, ja bi ih rado upoznala kada bi htjele.

Oprostite još jednom na svemu, Bog vas je stvorio savršene takve kakvi ste, i stvarno kad gledam svakog čovjeka toliko ste svi divni da vam nemogu opisat...

Voli vas vaša leptirica, želim vam ugodan tjedan koji je pred vama, a mi se uskoro čujemo s novim saznanjima...

Tinky dušo, volim te...

ned, 21.02.2010

* vRemeNsKA pRaŠina*

Tišina, tama, otkucaji srca tako bolni, nemogući probijaju se kroz svaki dio moga tijela, lagano, polako kao da brišu svaku bol,kao da ju želi produbiti kako bi nestala. Možda zamišljam si ako me bude dovoljno boljelo, mozda jednom i prestane. Jer ipak tako je i s ranama, prvo zabole jako pa onda prestaju. Pozeljela sam u ovoj gluhoj noći da i mene tako jako zaboli, da onda prestane. Vjerojatno mi je mozak već na rezervi kako bi moja majka rekla kad pričam ovakve gluposti. No ona sada spava, već je u snovima, dok ja nemogu zaspati. Ovih dana, ovih noći često se budim vrišteći, ili se jako trgnem iz sna. Nešto me stalno proganja, kida mi dušu, misli, sve me nešto vuće ka dnu hladnog i mračnog ponora. Bojim se sama za sebe, tako malene sitnice, tako bezosjećajne tjeraju me da otjeram osobe oko sebe, nije da to zelim, no kao da me nešto tjera. Ili mene osobe odbacuju ili ja njih i tako se vrti u krug. Žao mi je što ću mnoge razočarati od vas, navikli ste na ljepotu i njeznost ovog bloga, a sada jedino što vam mogu ponuditi su slomljeni komadići moje duše. Uzmite ju ili okrenite glavu. Budite ljudi ili bacite prvi kamen na mene, osudite mi. Ali i tko ste vi da sudite meni ako ne znate suditi sebi...Prije sam vjerovala u ljubav, više u nju ne vjerujem, ne zelim se čak ni boriti za nju, uzimam samo dio nje i pretvaram se da mi je to dovoljno. Ranjavam ljude pritom, okrutna sam i bezosjecajna. Mozda vas zato ne zelim kraj sebe jer u svom tijelu ne osjetim ljubav samo mrznju, jer osoba ne moze voljeti i mrziti, ja trenutno mrzim. Pretvaram se da sam sretna osoba, lazem druge oko sebe, stavljam masku svako jutro, drzim se da ne zaplacem,a u sebi vrištim kao i svaki put budeći se iz sna. San mi postaje javnost, okrutna javnost koja ide i ide, a ja samo stojim i ne vjerujem u ništa. Čak se ni ne trudim, kao da mi ništa ovaj život ne znači.  Ne zelim to nikome ne reći, zašto da uvijek budem ja kojoj je loše, kao da drugi nemaju dovoljno problema. Ovako je lakše istipkati svaki bolni dio tebe, izbaciti to iz sebe, lakše je nego se otvoriti drugoj osobi jer kome danas vjerovat. Sada ti je dobar, drugi dan ti okrene ledja. Onda upoznaješ novu osobu, zalječi ti rane, i onda ti okrene ledja. Vjerojatno te život time navikava da ojačaš ili kako da objasnim to, mozda nekom definicijom ili necim...Otpijam gutljaj cappucina, prolazi kroz mene, hladi mi grlo, znam da ni večeras neću tako lagano zaspati. Gdje je moja vjera nestala? Zašto se toliko bojim...osjećam toliki strah u meni, da pozelim protrčati kroz zid, udarati glavom u zid...jednostavno nestati...no nemogu zamislit svijet u crnilu...Ubijaju me misli, osjećam se kao neki poremećeni ludjak koji je zatvoren u nekom sebi nerazumljivom svijetu...Ludim li polako...Što se to dogodilo u meni da me donjelo na tako tmuran, tako okrutan razlog kad sam prestala vjerovati u sve...Što je zgazilo zadnje otkucaje srca...sto je ubilo ljubav u meni, nadu, vjeru....sto mi je okrenulo ledja i napustilo me...Proplakat će nebo...oči zelene boje...proplakat će zemlja....

pon, 15.02.2010

* aNgEL iS cRiNg ToNiGHT*

* Bol je prošla ravno kroz njenu dušu, zamračila ju je nekom nevidljivom niti, oči su ostale zapanjene, a ruke tek malene i drhtave prekrižile su ljubav zauvijek, ispala joj je iz ruke jedina nada, ruža koja više nije bila crvena već se pretvorila u crnilo gdje će i ostati*

 

Ružnije i tužnije riječi nisu mogle biti napisane, prije sam mislila da je srce samo organ i da ne može boljeti, da se sve to odvija u našim mislima i osjećajima no prevarila sam se. Moje je zaboljelo, kao da je netko probo me nekom nevidljivom strijelicom i raskrvario mi srce, ovaj put je zaboljelo najvise, ovaj put su i andjeli s neba proplakali. Ovaj put i ja odustajem, odustajem od vas, odustajem od ljubavi i nade, odustajem od svijetlosti dana, odustajem jer se previše trudim radi vas koji to nikada nećete shvatiti, gledate samo na sebe i da je vama dobro, a ja gledam na to da vama ugodim. Nježna sestrinska ruka više nije sestrinska i nije nježna već je sasvim zaboravljena, više nisam dio tebe koji sam nekad bila, sada ti je vaznija druga osoba i meni lažes da bi bila s tom drugom. Da li je to pravedno da ja koja sam bila najviše uz tebe i kad su te svi napustili da me sad napustiš i ostaviš samu??? Ti malena koja si bila od početka samnom, koju sam naučila svemu, s kojom sam imala vedrih dana postala si osoba koja ja ni u snu ne bi bila, prodala si dušu i tijelo, svoje misli i svoje istinske zelje. Ti koji si tako lagano ušao u moj život, u čijim sam očima vidjela nešto sasvim drugačije, nešto iskreno zar si morao tako? Radi društva, zar si zaboravio svoje riječi i svoje ja. Zar si zaboravio istinske vrijednosti i ljubav prema Bogu? On ne bi voljeo tako, ni od vas ni od tebe. Noćas su andjeli proplakali...I plakat će i dalje.

Svijet u koji sam toliko vjerovala, vjerovala sam da se ne vrti sve oko sexa, novca i gluposti no nažalost jedina vrijednost u tom svijetu je nažalost ta. I čitave priče oko kojih će se zafrkancija vrtit su te priče. Toliko ste svi odustali od pravih vrijednosti da sam se prvi put postidjela što sam uopće rodjena na ovom svijetu, radije bi da nisam rodjena. Kažete da ja ne vjerujem u ljubav, istina je ne vjerujem u takvu ljubav, vjerujem u puno čišću ljubav, ljubav čija svijetlost svijetli preko čitavog svemira,a vjerujem da još jedino Božja ljubav je takva. Ponekad se zapitam jel to nešto nije uredu samnom jer očigledno jedino ja imam takva razmišljanja...Svi smo ljudi i svi imamo slabosti i mane,ali vi i odviše mana imate i one koje uistinu ne bi trebali. Podmećete se društvu i njegovom razmišljanju umjesto da budete svoji, da pokazujete svoje vrijednosti i svoje ja. No radije bivate korumpirani od drugih. Bježite u onaj dio gdje vam je navodno najbolje,a ustvari tu vam je puno gore.

Zaboravili ste na svijetlost,ljubav, vječnost,nježnost, pravo prijateljstvo, osobe kakve ste ustvari...zaboravili ste koliko vas voli vaš Otac, koliko drugi ljudi mole za vas i vama se nadaju, zaboravili ste da i jedan maleni plamen svijeće može promijeniti svijet.

Zaboravili ste koliko vas ljubim i vjerujem u vas...

pet, 12.02.2010

* sLomLJeNa*

Razmišljam,grlim i stežem svaki dio sebe, ali kao da puca, kao da svaki dio moje kože puca, oči kao da vide neku daleku i tamnu daljinu, usne su odavno probijelile, ne žele više ni pričati. Ruke drhte i tipkaju tek poneke riječi kako bi izbacila na papir. Nešto mi steže ovo moje srce sve jače i jače, svaka pomisao, svaki trenutak sve je gore.  I"m broken inside can you hear me...

Toliko se nadam u to sve,a toliko se bojim da od toga nista nece biti, zašto nisam ptica pa da samo odletim u toplije krajeve i da sklonim ovu zimu što mi ne vraća osmijeh na lice...Tipkam ljudima i tješim ih,a ne mogu sebe utješiti, kako je to moguće lagati ih u oči da si sretan, a iznutra umireš, vrištiš i lomiš se komadić po komadić.

 

To je samo jedan loš dan, inspiriran mojim mislima, utjehu ne očekujem samo zelim izbaciti iz sebe sve negativno,a gdje cu to nego medju vama koji to razumijete...Ne očekujem čak ni komentare samo da si olakšam dušu i bit će lakše, krenit ću već sutra dalje, stavljajući osmijeh na lice i nadajući se novom jutru i novom početku dana...Iskreno ne odustajem, samo sam se danas malo spotakla,oprostite mi na tome...Krenit ću dalje, ne danas, ali sutra hoću...

 

uto, 09.02.2010

* mEeT mE HaLfwaY*

Korak po korak, želja po želja, sudbina...

Usnula sam sinoć čudan san, ne bih bila ja ta koja ne bi sanjala takve snove. Ponekad se pitam dali su oni stvarnost ili su samo moje želje. I jedno i drugo ne bi bilo dobro. Jer ako su moje želje traju već dugo, a ako je ono što će se dogoditi opet ne bi bilo dobro jer su se neke stvari promijenile. Tj. morale su se promijeniti. I ne sanjam prvi put tako nešto, svi putevi su jednostavno povezani s tim jednim putem, i išla ja na raskrižje i krenula drugim putem uvijek ću naići na taj jedan put gdje god i kojih god putem krenula. A očigledno je da i taj put uvijek vodi na moj put, može li to biti sudbina? Može li vam nešto baš biti sudjeno ili se za to morate izboriti?? Što ako vi vjerujte u sudbinu, a drugi dio vas ne koji vam toliko znači? Mislim da za neke stvari mora postojati sudbina, jer krenili vi ovim ili onim putem uvijek ćete naići na onaj dio vas koji je toliko neophodan da ga ne susretnete kad tad, a s druge strane vjerujem da se za neke stvari treba izboriti,a ne odustati. Iako mnogi odustanu, to je postalo kao neka tradicija, jednostavno se skloniti i odustati, potisnuti to u sjećanje i iako vas mučilo i proganjalo vi ćete samo skloniti misli s drugim stvarima samo da ne mislite na ono što vam uistinu pripada i sudjeno vam je. Od nekih stvari se ne može pobjeći, bježali vi dobrim putem ili lošim ono će vas uvijek proganjati, dali u snovima, dali u javnosti...Treba se suočiti s tim, ne bih se začudila da i ja ovo govorim, puno toga se promijenilo, puno toga dobroga što je izmamilo onaj sjaj na mome licu,ali i u mom životu sitnica nedostaje. Samo ja nemam tu mogućnost i to pravo suočiti se s time, bar ne još, ali jednog dana srest ćemo se na pola puta i suočit ću se s tobom i bit ću potpuna osoba.

ned, 31.01.2010

* Nedodirljivo,nepredvidljivo,slučajno...*

Žao mi je, stvarno se trudim. Kažu da imaju veliko srce oni koji opraštaju,a ja vjerujem da vi blogeri to imate i da ćete oprostiti na mojim negativnim mislima kojih nažalost ponekad mora biti. Neke sam odluke donjela ovih dana, naravno opet ćete reći ja i moje odluke, naravno pozitivne su. Smanjit ću neke sitnice oko mene koje su čak i meni počele smetati :D, o ljubavi sve najbolje,a ne bi mi štetilo ni da malo popustim iliti da malo bolje sagledam stvari,a ne da burno reagiram. Više se neću svadjati s drugima, neću im govoriti ovo je loše za mene,ovo nije, uopće više o tome ne raspravljam. Zaboravljam prošlost, jer ona je iza mene i okrećem se mojoj malenoj budućnosti. Više neću ni mariti za one loše tračeve jer kao što kažu za dobrim se konjem diže prašina,naravno ne smatram se konjem hehe. Počet ću život iz onog kruga života u kojem sam zastala onda dok se nisam malo spotakla o stepenicu i vratila se unazad,a sad moram i želim hrabro koračati naprijed jer čeka me još puno stepenica do onog sretnog završetka uspona. Ne želim više razmišljati o padovima,negativnim mislima i ljudima koji nemaju svoj život pa se petljaju u tudje. Svatko odabire svoj put,svoj život,ako oni biraju takav ja ih i dalje volim, ustvari VOLIM VAS sve, na svaki vaš način, način na koji se naljutite, način na koji se smirite, način na koji imate svoje uspone i padove. Možda vam to i drugi ljudi govore,ali eto ja imam potrebu reći vam svima da vas volim i da ću uvijek biti tu znali se mi ili ne. Odlučila sam i trenirat malo ovih dana i pripremat se za policijsku,ako želim u nećemu uspijeti onda moram od početka kreniti i zagrijati to dobro kako bi moja majka rekla. Jer ipak i dalje su snovi dio mene, snovi o mnogim putovanjima, želim ispuniti svaki dio svog života,a tko zna možda baš u vaš grad navratim i upoznam tako drage ljude kao što ste vi. Možda odemo i na kavu :D....Nekako mi osmijeh ljepše stoji na licu i snaga svakog novog jutra, nekako mogu proći kroz tamu jer me nečija ruka vodi, samo ju moram slušati u dubini sebe jer još uvijek je On tu. A ja sam ta koja će ga uhvatiti za ruku i krenuti s Njim kroz život. S tom snagom mogu sve, mogu prijeći čak i planine,mora, pomoći vama, pomoći prijateljima i obitelji jer to će mi odsad biti jedini zadatak u životu. Baš sam se raspisala, nekako imam neku motivaciju. Pisala bi ja vama još puno toga i o još puno čega,samo moram malo tajanstvena biti i neke stvari vam otkriti drugi put....

 

Čula sam otkucaje srca, bili su tako jasni i tako puni ljubavi!

Vaša i tvoja leptirica

čet, 28.01.2010

*pUNO pitAnJA TAko Malo oDgoVoRA*

Opet moram tipkati, otvarati vam dušu, vjerojatno je lakše otvarati dušu potpunim strancima nego osobama koje susrećeš svakodnevno u svom životu. Mi ljudi, u to računam i sebe smo veoma čudna stvorenja, lako nam je posvadjati se s nekima nego priznati ono što boli, nego reći osobi toj što nam smeta, ranije ne kasnije kad se posvadjamo. Takav odnos ja imam sa svojim prijateljicama. U trenutku ljutnje kažu što misle o meni, ni trenutak ranije i svaki put sam ja ta koja tjera po svome, koja želi da se samo njoj ispunjavaju želje, uvijek sam ja ta koja je napustila njih, uvijek sam ja ta koja misli samo na sebe i nepoštuje druge. Govore li vam to osobe koje volite, za koje bi život dali, osobe za koje ste sve dali i sve mi pružili, govore li to osobe u trenutku kad znaju da vam je najteže da vam treba zagrljaj i mir, tišina koja vas okruzuje ljudima koje volite? Mene mnogi shvaćaju doslovno, čim kažem da želim mir i tišinu uvijek misle da želim biti sama, ne želim, ne želim više biti sama. Dovoljno je što sam bila sama 2 godine, bez ijednog trunka radosti, bez osmijeha, bez zagrljaja, samo tame i očaja. Zašto na ovoj glupoj ZEMLJI nema nijedne osobe koja će me shvatiti? Zašto uvijek shvate one loše riječi? Zašto mi govore ružne stvari kad se naljute, a znaju i same da to nije istina? Zašto me više vi s bloga shvaćate od osoba koje vidim stalno?

Nemogu više, zašto uvijek moram zaplakati radi vas? Zašto ne shvatite da ništa ne radim radi vas, nego da vas imam kraj sebe kad moram neki korak napravit? Zar ne vidite da ste mi potrebni....zelim bar jednu osobu koja će me samo voljeti...Koja će obrisat ove suze i ovu bol...Obećajem bit ću dobra...Samo mi treba zagrljaj jer sve bi dala za njega u ovom trenutku...

ned, 24.01.2010

* SvijeTLo mOg ŽiVota*

 

 

 

 

Volim ovaj svoj maleni svemir, u kome samo moje srce kuca, u njemu nema nikoga, volim jutarnje budjenje kada se protegnem i vidim malenu svijetlost kako korača kao nekakav stranac mojom sobicom tišine, volim noći kada se mogu zagrliti,a da nijedan dio mene ne boli kao što je boljelo u to vrijeme. Misli mi se opet vraćaju na to doba, mislim da nikad neću u stanju biti zaboraviti sve te rane, jer možda su one prošle,ali u dubini boli kao i te noći, tih dana. Volim biti sama jer to me usrečuje kada mogu udahnuti ovaj zrak,a da ga ne dijelim, volim koračati putem punim pustolovine kada znam da tu pustolovinu nitko neće zaustaviti. Svakim novim jutrom molim se svom dragom Ocu da me ne napusti,da mi da snage za svaki korak kroz koji moram proći da bih smirila udarce ovog srca, molim se da mi čuva andjele i da njima krila zaštiti, molim se za svu ljubav ovog svijeta da procvijeta svakom. Šutim i razmišljam, misli se vrte u krug kao nekakav vrtuljak i izbacuje iz mene sve one negativne misli kako bi stvorila prostora za neke lijepe stvari. Vrijeme nam ne nosi te promijene te promijene su duboko u nama, zakopane negdje u rudnicima beskraja. Pišem svaku rečenicu s ljubavlju, pazim na svako slovo, svaki dio mene da zabilježim, a nekako kao da nemogu iskorijeniti ono što me još uvijek veže za dio mog svemira. Oboji svijet u ružičasto, zaogrni ga svojim plaštom topline i vrati mi osmijeh na lice. Vrati onaj dio mene, onaj dio koji mi toliko nedostaje. Gdje li sam ga samo izgubila? Zašto sam ga izgubila? Vrati mi Bože dio mene, ovaj dio ne poznajem...Tu mi je nepoznata stranica knjige mog života, meni stranac u prolazu, poljubaca topline i nježnosti,a opet toliko boli...Taj dio knjige koji je toliko nježan,a toliko nepristupačan otvori ga...